Intervju* s Mihaelom Paarom - klarinetistom, kompozitorom i publicistom

U DUHU RENESANSNOG UNIVERSALISA
Razgovarao Robert Škiljan, glavni urednik Glasnika SSN-a
izdanje od 16. srpnja 2005. (br. 112, 5. sezona)
 
Glasnik SSN: Kako se živi u Salzburgu? Kako vi osobno, kao student i umjetnik živite u tom gradu, poznatom po Mozartu i intenzivnom kulturnom životu?
M.Paar: Već treću godinu živim većim dijelom godine u Salzburgu i osjećam se pomalo kao kod kuće. Austrija je članica EU i dobar primjer napredne demokracije; standard je visok, birokracija brza i učinkovita, a u svim institucijama primjetan je red i visoka organizacija. Sam Mozarteum jedan je od najboljih austrijskih proizvoda o čemu govori brojka od 60% stranih studenata i godišnji proračun od 30 milijuna eura. Iako je riječ o relativno malom gradu, kulturna su događanja iznimno brojna i još važnije, iznimno kvalitetna. To će posebno biti izraženo sljedeće godine kada Salzburg priprema veliku proslavu u čast 250. godišnjice Mozartovog rođenja, a tijekom cijele godine bit će izveden najveći dio od njegovih 600-ak djela. Sve te brojke dovoljno govore o životu umjetnika u ovom gradu.
Moj početak kao salzburškog studenta bio je iznimno neugodan; nova sredina u potpunosti mi je izokrenula život. Prvenstveno se tu radilo o drugačijem sustavu izobrazbe, o multikulturalnom okruženju, jeziku i financijama. No, s vremenom sam stekao prijatelje, solidno svladao jezik, a sada sam i stipendist Zagrebačke županije. Sljedeće godine planiram magistrirati, a do tada ću nastojati maksimalno profitirati iz mnoštva sadržaja koje nudi Mozarteum.
 
AMADEUS-TURIZAM
Glasnik SSN: Spominjali ste financije. Što si od svega ponuđenoga možete priuštiti?
M.Paar: Zbog visokog austrijskog standarda i visokih cijena koje ga prate, nemam drugog izbora nego do kraja racionalizirati troškove. Ako troškovi nisu pod kontrolom, postaju neizdrživi, iako je i ta kontrola naporna već sama po sebi. Financijski me pomažu, osim spomenute stipendije, roditelji i jedan član šire obitelji, a povremeno stigne i kakav umjetnički honorar. Sam Salzburg vjerojatno je jedan od najskupljih gradova u Austriji, jer je sve podređeno Amadeus-turizmu. No, niskobudžetna studentska populacija s vremenom locira mjesta koja jamče koliko-toliko razumne cijene.
Glasnik SSN: Kako funkcionira organizacija koncerata? Postoje li natječaji, tko vas i kako angažira za nastupe
M.Paar: Riječ je o vrlo delikatnoj stvari i drago mi je da ste me baš to pitali. Naime, školovanje na Mozarteumu nije jamac nikakve afirmacije niti angažmana. Zapravo, niti jedna glazbeno-obrazovna ustanova na svijetu nije obvezna brinuti o tim stvarima; pojedinac je prepušten samom sebi, pa makar on bio i extra klasa. To jednostavno ne spada u opis dužnosti fakulteta kao takvog. Mozarteum osigurava vrhunsku naobrazbu, što podrazumijeva kvalitetan kadar i uzorne radne uvjete, ali tu njegove zadaće prestaju. Možda jedina škola u svijetu koja putem svog menadžmenta brine o karijeri svojih studenata jest čuveni Julliard School u New Yorku. Međutim, Julliard je elitna ustanova u svakom smislu, a brojka od samo 8% studenata koliko ih uspješno prolazi njegove prijemne ispite dovoljno govori o selekciji koja je tamo na snazi. Sasvim je zato izvjesno da priliku za angažmanom diktira kvaliteta pojedinca verificirana konkretnim rezultatom. Pod rezultatom mislim u prvom redu na nagrade na jakim međunarodnim natjecanjima kao snažnim referencama glazbenika u usponu. Nagrade koje laureati dobivaju često dolaze kao koncertne i diskografske ponude, što je ujedno i najbolji način nagrađivanja, a konačno i pravi smisao natjecanja. Svako međunarodno natjecanje ima težinu i stoga je ono najbolja prilika za dokazivanje.
Glasnik SSN: Nakon završenog magisterija na salzburškom Mozarteumu planirate odlazak u Ameriku. S kakvim nakanama i kojim ciljem?
M.Paar: Htio bih otići u Ameriku ne zbog Amerike same, iako mi je i takva vrlo interesantna, već zbog toga što u New Yorku djeluje jedan od najvećih virtuoza na klarinetu u ovome trenutku. Riječ je o Charlesu Neidichu, velikom glazbeniku i virtuozu bez premca. Neidich je nadaleko poznat kao majstor dvostrukih i trostrukih artikulacija te kružnog disanja, tehnika koje su u posljednje dvije godine u domeni mog najužeg interesa. Njegovi muzički svjetonazori vrlo su bliski mojima, a to je bitan čimbenik za uspješnu interakciju profesora i studenta.
No, ističem da sa svojim sadašnjim profesorom Aloisom Brandhoferom, solo-klarinetistom Berlinske filharmonije s kraja 80-ih i početka 90-ih, ostvarujem izvrsnu suradnju. On je gotovo reformirao način mojeg sviranja i uopće poimanja klarineta i glazbe, otvorivši mi horizonte za koje nisam ni znao da postoje. Sada imam 25 godina i želio bih, uz ove planove, svoju izobrazbu završiti do svoje 27-28 godine. Iako je prva želja Neidich, to bi mogao biti i netko od europskih klarinetista; Sabine Meyer (Lübeck) ili Wenzel Fuchs (Berlin) također su vrhunski izbor. No, valja naglasiti da nije lako ući u klase tih profesora, a financije, udaljenost i specifičnosti nove sredine također igraju bitnu ulogu u konačnom izboru.
 
FORMUS FORMAE
Glasnik SSN: Svirate uglavnom klasiku. Obzirom na vaše planove u Americi, vidite li se negdje i u svijetu jazza?
M.Paar: Očekivao sam da ćete me pitati o svijetu popa ili rocka, što bi meni možda bilo privlačnije od džeza, iako to mnogi ne bi očekivali od jednog klasičnog glazbenika. Jazz je poseban svijet, svijet za sebe, a za njegovo shvaćanje, preporučujem misao Stravinskog i njegovo tumačenje cijelog žanra. Iako je on jako cijenio jazz, sama ideja jazza nikada nije utjecala na njega, već je samo u obrisima znao preuzimati neke njegove elemente stilizirajući ih govorom vlastitog muzičkog jezika.
Jazz nije komponirana glazba, to je glazba u nastajanju (formus formae), njena osnova je improvizacija. Po meni je jazz, kao takav (strukturalno), ograničen. Činjenica koja sama po sebi nije loša, ali bitno određuje vokaciju dotičnog glazbenika. I pop glazba već 50-ak godina ne donosi novosti na planu muzičke forme; determinirana na trominutni strofni oblik s refrenom te uzlaznom modulacijom na kraju komada, ne ostavlja baš nikakvo mjesto naprednijoj razradi muzičkog oblikovanja.
U literaturi za klarinet postoji stilizirani i simfonijski jazz, a i na mome je repertoaru nekoliko takvih djela u kojima se ja puno bolje snalazim nego u pravom jazzu. Iako mi je jazz kao takav interesantan, svjestan sam da to ipak nije moj svijet. Kao klasični glazbenik smatram da imam višak discipline i manjak slobode za takav specifični žanr.
Glasnik SSN: Spomenuli ste pop-rock. Tu ne možete biti izvođač, jer klarinet nije u instrumentariju standardnog banda.
M.Paar: Točno, ali pop-rocku ja pristupam kao glazbenik i primatelj-slušatelj, a ne kao klarinetist. S jednakim žarom već niz godina preslušavam Beatlese, Beach Boyse, Bee Geese, Queen... i uvijek se iznova oduševljavam tom glazbom koja ne dobiva uvijek dužno poštovanje iz krugova klasičnih glazbenika. Bez ambicija za objašnjenjem takvih odnosa, pripomenut ću samo da je kvalitetu muzičkog bića nemoguće ignorirati bez obzira na žanr iz kojeg ono dolazilo.
 
HOMO UNIVERSALIS
Glasnik SSN: No, kad niste klarinetist, vi ste kompozitor?
M.Paar: Da, jer muzička kompozicija zadovoljava onaj drugi poriv u meni kojem ja kao reproduktivni glazbenik ne mogu adekvatno odgovoriti. Rano sam otkrio taj svijet pronalaženja vlastite glazbe i iako sam danas uskraćen za tehniku, literaturu i praksu koju bi mi dao sveobuhvatni studij kompozicije, smatram da u meni leži nukleus muzičkog tragača - kompozitora.
Glasnik SSN: Osim glazbenih zanimaju vas i druge teme. Koje su vam preokupacije?
M.Paar: Interesi su mi doista brojni i široki, a oni kojima se odlučim predati, predajem se potpuno, bez kompromisa i sa svim svojim bićem. Posljedica je toga težnja k virtuozitetu u najširem smislu riječi, a svaka me prosječnost u tome smislu razočarava.
Odmah uz glazbu, publicistika je moja velika strast. Dar govora, pisane riječi toliko je uzbudljiv, da naprosto uživam u kvalitetnom tekstu, snažnoj poruci ili sintagmi. Kolumna koju pišem u Glasniku SSN-a, izvrsno je odgovorila na moje autorske i intelektualne apetite. Iako nisam bio u mogućnosti redovito je pisati, vjerujem da sam ipak ostvario jednu povezanu i zaokruženu seriju tekstova na temu modernog čovjeka i općeljudske problematike.
Ustrajan sam, sveobuhvatan i možda je to iluzija, ali utvaram si da dotičem bitak onda kada ponirem i prodirem u srž materije koja me u datom trenutku okupira. To je ono što me ispunjava, pružajući mi istovremeno balans i motivaciju, zadovoljstvo i sreću. Smatram da je čovjek kao takav pozvan da crpi sve svoje resurse i u konačnici razvije svoje potencijale u konkretne i artikulirane vještine.
Glasnik SSN: Jedan ste od rijetkih glazbenika koji ima svoj opširan, profesionalan web site. Što ste htjeli time postići, osim davanja općih informacija o sebi?
M.Paar: Nadovezat ću se na prethodno pitanje. Sam site je bio na tragu istog onog razmišljanja, pa je napravljen vrlo studiozno, sa svim relevantnim podacima o meni kao interpretu i autoru. Dugo sam prikupljao materijale i njegova izrada uzela mi je gotovo godinu dana, što zbog mog perfekcionizma, što zbog brojnih obveza. Ciljevi mog osobnog web site-a? Poziv profesionalnog glazbenika poziv je javnog djelatnika, a to implicira niz specifičnih akcija. Kada govorimo o globalnoj prezentaciji, web je medij second to none, a osobne stranice više nego isplativa investicija. Smisao osobnog website-a je stvoriti virtualnu monografiju koja će, uz svu pomoć naprednog softwarea, osigurati snažan dojam i ponovo dovesti posjetitelja na stranicu.
Web dizajn radio je Studio Pozoj iz Samobora i napravljen je vrlo funkcionalno i privlačno. Nedostaju još jedino multimedijalni sadržaji (u međuvremenu postavljeni - naknadna opaska), a svi ostali materijali – životopis, repertoar, kalendar, kritike, diskografija, galerija, autorska djela – već su postavljeni i spremni su za pregledavanje. Cijeli je site dvojezičan, a engleska je verzija u najvećoj mjeri djelo moje majke, profesorice engleskog i ruskog jezika. Projekt izrade site-a financijski su potpomogli Pozoj, Samoborska Banka, Šoić d.o.o. i Hotel Livadić.
 
OFF-LINE SINDROM
Glasnik SSN: Koliko vremena vam oduzima održavanje i ažuriranje tog sitea?
M.Paar: Budući da je site tek zaživio, još nemam jasnu sliku o tome koliko će me okupirati njegovo održavanje, no najveći dio posla je obavljen. Osobna stranica nije tip stranice-portala koja bi iziskivala daily update. Za pretpostaviti je da će me više okupirati standardne online aktivnosti poput maila, surfanja i pretraživanja, kao i rad na samom računalu.
Glasnik SSN: Kako vi kao dio online generacije vidite internet i promjene koje donosi? Predstavlja li vam problem ako vam je iz nekog razloga onemogućen pristup internetu?
M.Paar: Koliko nezgodno može biti bez internet-veze, pa makar to trajalo vrlo kratko, uvjerio sam se ponovo ovih dana. Naime, uslijed problema s modemom baš nikako nisam uspjevao spojiti svoje računalo na internet. Ta nemogućnost da budem online, to odsustvo veze, stvorila je u meni nekakav nemir i baš sam tada skovao termin off-line sindrom koji mi se učinio vrlo prikladnim za opis mog tadašnjeg stanja.
Internet je medij sa širokim implikacijama po čovjeka i stoga njegovu upotrebu pojedinac valja imati pod kontrolom. Mogućnosti koje pruža bitno nam olakšavaju život, ali upravo u toj lakoći, u tom odsustvu aktivnog napora krije se opasnost. Web je postao servis bez premca, bez ograničenja i državnih granica, a elektronska pošta ultimativni oblik komunikacije. Zanimljivo je ne samo sudjelovati u svemu tome, već i promatrati razvoj cijelog procesa. Još uvijek se sjećam svoga strica, akademika Vladimira Paara kada je 1993. godine vizionarski tumačio medij koji će nam omogućiti povezivanje računala širom svijeta u jednu jedinstvenu mrežu. Iako je danas to razumljivo samo po sebi, tada se nije činilo tako, a upravo ta nemogućnost predviđanja daje nam za pravo ponovo očekivati iznenađenja najrazličitijeg tipa.
Glasnik SSN: Glazba se ipak najbolje osjeti uživo, na koncertu. Ne postoji nadomjestak za to.
M.Paar: To bez daljnjega. Uvijek će tako biti što se glazbe tiče. Možda će se samo produkcija više kretati prema onome što radi, na primjer, Maksim Mrvica
 
DUBIOZA CROSSOVER
Glasnik SSN: Što mislite o takvim pokušajima i, konkretno, o Maksimu Mrvici?
M.Paar: Primjer je to par excellence kako pretočiti klasičnu glazbu u estradu. U glazbenom smislu to nam neće donijeti napredak, čak mislim da je to korak unazad. Ipak, to ima svoju komercijalnu i promotivnu vrijednost, a to je već definicija estrade. Sam pravac poznat je pod imenom klasični crossover.
Što se Maksima Mrvice tiče, inače mog vrlo talentiranog kolege s Akademije, njegova je karijera iznimno napredovala pod Huljićevim mentorstvom, iako se već i prije potvrdio kao izniman glazbenik. No, svi ti pokušaji samo govore o tretmanu klasične glazbe i interesu kojeg ona danas uživa, jer takvi glazbenici shvaćaju da su mogućnosti prave i potpune afirmacije, ali i zarade, nedovoljne u svijetu klasične glazbe. Također sam potpuno svjestan da ću ja kao klasičan klarinetist, ako se i potvrdim kroz međunarodna natjecanja i renomirane orkestre, teško dostići tu i takvu pozornost šire publike. To jasno nije bit cijele stvari, ali nije nevažan dio u cijelom mozaiku.